Nikad ne rušite snove sanjarima....

Nikad ( pa ni tad ) ne rušite snove sanjarima, jel sanjarima se snovi  uvjek ostvare.....

Ponekad stvarno imam osjećaj da sam s druge planete kada je riječ o ljudskim snovima... Ta divna mašta stvarno može svašta! Sve što zamislim to i ostvarim. Al to je stvarno tako! Još u dijetinjstvu otkrila sam otkrila čaroliju maštanja. Imala sam najbolju prijateljicu s kojom bi češto maštala. Jedna i druga bi ležale na podu njene ili moje sobe i glavni zadatak bi bio izmisliti priču u kojoj je ona glavna uloga. Priča bi uglavnom bila izmišljena na temelju svih njenih želja i tako obrnoto, ona za mene ja za nju. Ležale bi tako satima i maštale. I već tada su se priče počele ostvarivati. Nešto nalik na poznatu seriju " Melita lažeš" samo što smo mi uvjek lijepe stvari izmišljale i pričale. Bilo je čarobno baš kao i sad! Neki dan me je jedna poznanic upitala "Jel si ti svijesna koliko si sretna"? Ko iz topa sam odgovorila "jesam". 

Ali ja svoju sreću potajno u svojim snovima gradim, sve što imam je samo plod moje mašte. Sretna sam jer sam sve svoje snove pretvorila u stvarnost.

I naravno još je puno ne dovršenih snova na kojima radim.

Svjetionik je bio isto plod jedne divne mašte koju sam sa svojim suprugom gradila i maštala. Sjećam se jednog divnog ljetnog popodneva kada smo išli u đir po otoku. Bila je tu i moja mama i kuma. Došli smo tako do Svijetionika na kojem su tada živjeli bivši svijetioničar Ante i njegova žena Branka. Sjeli smo ispred ulaznih vrata gdje su imali stol i stolice za goste, a dijeca Paola i Josip su sjeli na stepenice ulaznih vrata u svjetionik. Ja ih u jednom trenutku snimim i obuzme me nevjerovatan osjećaj sreće. Onako ushićeno uzviknem "Mama, mama pogledaj ih " " Sjede ispred svog novog doma" "Ajme pa ovo je prekrasno" . Mama me samo bljedo pogledala u smislu ti nisi normalna.

Možda i nisam al nikad nisam išla protiv svojih snova i osjećaja sreće. I evo me godinu i pol poslje na točno tom mijestu u našem novom domu.
Nakon tog čarobnog trenutka gdje sam ugledala svoju dijecu na stepenicama svog novog doma, svako večer bi zaspala sa istim mislima. 

Maštala sam o životu na svjetioniku, uređivala ga u snovima. Satima bi sa suprugom znala maštati sve što bi i kako bi. Toliko sam bila pod dojmom nećega što se tada činilo tako nestvarno da sam i poznanicima znala govoriti

 " Sljedećii put kad ćete doći na otok Susak naći ćete nas na Svjetioniku." Svima sam to govorila čak mi je i suprug u jednomm trenutku rekao " Uspori malo" nemoj ljudima govoriti nešto što neznamo dali ćemo ostvariti" I bio je upravu, znate kakvi su ljudi, ljudi će uvjek naći razlog za tračanje. 

Prestala sam pričati o našim planovima, ali nisam prestali maštati.
Bilo je tu svega dok se snovi nisu počeli ostvarivati.
Prvu godinu na Susku živjeli smo u kući na samoj plaži. Nedugo zatim smo čuli kako će starom svijetioničaru najvjerovatnije produžiti ostanak na svijetioniku jos koje 4g... hmmm.. pomislih ok. očito još nije vrijeme... Bilo je vrijeme, samo što ljudi vole pričati NE istinu i tako drugima kvariti snove, naše nisu uspjeli pokvariti,jer već je sve bilo preizrealizirano u snovima da se nebi ostvarilo u javi. 3mjeseca nakon netočnih informacija zazvonijo je telefon.....
"Davor jer ste vi prijavili za svijetionik" upitao je poznanik supruga.
"Ne" odgovara on. "Kome"? Gdje? upita Davor.
Vi ste mi idealan par za to! odgovara poznanik.
Danas moraš poslati životopis, jer danas je zadnji dan za prijavu!!!
Zamislite! Zadnji dan u zadnji čas, Snovi ti pokucaju na vrata.

 Nemoram vam ni govoriti u kojoj smo brzini pisalili životopis, izvlačili sve potrebite dokumente i papire da bi to napisali. 5 min do ponoći saljemo mail sa životopisom.
Već sljedeće jutro supruga zovu na razgovor, al kad živite na otoku nemožete u bilo koje doba napustiti mijesto i zaputiti se negdje ako to nije na samom otoku. Dogovor ili su se za sljedeći dan. Da bi stvar bila još neizvjesnija sljedećih 5 dana je puhala bura i bili smo odvojeni od kopna. Svi prijevozi su bili prekinuti radi ružnog vremena. Pet dana je trajala neizvjesnost...
Za nas je to već bio promašen slučaj, jer odluka je morala već jučer biti donesena,a ne za pet dana.
Nakon 5 dana ponovno zvoni telefon i gospodin nije još donio odluku, te dogovaraju razgovor za sljedeći dan.
AJme!!!! To je toliko uzbuđenje kada vam se snovi pretvaraju u javu da je uvjerljivo najuzbudljiviji osjećaj ikad. 
I da ne duljim više. Evo nas znate već dobro gdje, na najvišem vrhu otoka čuvamo pomorsko svijetlo. živimo svoje snove sad. Svjetionik je naš novi dom.

I onda svatim da većina ljudi živi u strahovima, da od straha i tuđeg iskustva, ostaju zarobljeni, ne usuđuju se probati ostvariti svoje snove, jer zamisli netko im se usudio ispričati svoje loše iskustvo ili ti još gore tuđe loše iskustvo i zgaditi ili zarobiti u strah nećiju maštu ili snove... Voljela bi ovu priču završiti jednom divnim poučnim stihovima Sokrata;
Dolazi jedan starac do poznanika i govori
" Moram ti ispričati što sam čuo"
"Zastani na tren" odgovara poznanik !
Prije nego mi ispričaš što si čuo prođimo kroz tri filtera tvoje priče!
1. Dali to što si čuo, dali si siguran da je to istina?
Neznam odgovori starac, zapravo samo sam to čuo.
2." dali to što si čuo i što mi želiš ispričati jel dobro ili loše?"
"loše" odgovori starac.
3. dali ću ja imati kakve koristi od toga što ćeš mi ispričati?
"pa mislim da nećeš!" 
E pa onda te molim da to što si čuo i htio podjeliti samnom zadržiš za sebe!!!! Sami izvucite pouku iz ove priče.